21.-40. Flashcards
Ustavna vladavina
označava oblik uređenja političke zajednice u kojoj je
vlast ograničena ustavom i pravom. Ideja ustavne vladavine odražava stari demokratski ideal po
kojem se građani ne pokoravaju drugim ljudima, već zakonima: non sub homine sed sub lege.
Koncept ustavne vladavine utemeljen je na idejama vladavine prava i konstitucionalizma.
VLADAVINA PRAVA (RULE OF LAW)
Pojam označava sustav političke vlasti utemeljen na poštivanju ustava, zakona i drugih propisa, kako
od građanstva (adresata), tako i od nositelja vlasti (adresanata).
Svi zakoni, drugi propisi kao i postupci nositelja vlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, odnosno na
zakonu utemeljenom propisu. To izražava ustavno načelo ustavnosti i zakonitosti.
Vladavina prava zahtijeva i da ustav i zakoni imaju određen sadržaj, tako da služe zaštiti ljudskih
prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti, u okviru demokratskog političkog sustava.
Jedino demokratski ustav može osigurati ozbiljenje načela vladavine prava.
Načelo vladavine prava izraženo je u čl. 5. Ustava RH, kao jedno od temeljnih vrednota, te je prije
svega usmjereno na:
načelo ustavnosti i zakonitosti
težnju da pravo bude u službi zaštite ljudskih prava i sloboda
Pojam konstitucionalizma obuhvaća:
a) skup političkih teorija kojima je zajedničko što zahtijevaju da javna vlast u obnašanju svojih
funkcija mora poštivati ograničenja i pravne postupke što ih uređuje ustav i zakon te
djelovati u interesu pojedinaca članova političke zajednice
b) sustav ustavnih institucija usmjerenih na ozbiljenje ustavne vladavine, putem ograničavanja
i uzajamnog nadzora svih nositelja vlasti u državi, te ustavnim jamstvima zaštite ljudskih
prava i temeljnih sloboda
c) zbiljski demokratski politički sustav koji djeluje u skladu s navedenim načelima i na njima
temeljenim institucionalnim rješenjima; građani imaju ustavno pravo i mogućnost na općim
izborima mirnim putem smijeniti nositelje vlasti, a to je minimalni uvjet da bi se neka država
mogla odrediti kao demokratska
KONSTITUCIONALIZAM
Državna tijela izražavaju državni suverenitet prema drugim državama i međunarodnim
organizacijama, obnašaju određene funkcije u interesu političke zajednice, na način predviđen
ustavom i zakonima, te na temelju mandata stečenog od naroda putem izbora. Suverenitet pripada
narodu kao ukupnosti svih državljana (narodni ili pučki suverenitet). Svako državno tijelo ograničeno
je u djelovanju pravom: zakonodavno tijelo mora se pridržavati ustava, a izvršna i sudbena vlast
ustava i zakona.
Ideja o prirodnom pravu
prirodno pravo, kao skupina prava koja se stječe rođenjem i koje je
nadrđeno državnom pravu, budući da proizlazi iz samog prirodnog poretka stvari; temeljem ove
teorije građani imaju pravo srušiti vlast koja krši njihova prava; Hugo Grotius je utemeljitelj
Teorija društvenog ugovora
smatraju (Thomas Hobbes) kako su ljudi isprva živjeli u ratu svih protiv
svih, a da bi mogli živjeti u miru uspostavili su državu, te na nju prenijeli svoja suverena prava
Ideje o apsolutnoj vlasti
najprisutnije u povijesti; smatraju da vlast mora biti iznad zakona; to
predstavlja teorijsko opravdanje diktatura
RAZLIKOVANJE USTAVA PREMA STUPNJU OZBILJENJA
Američki autor Carl Lowenstein uveo je podjelu ustava glede njihova odnosa prema ustavnoj
vladavini. On razlikuje:
1. normativni ustav – onaj koji zadovoljava zahtjeve ustavne vladavine i doista je ozbiljen u
životu, te usmjerava demokratski politički proces u zemlji (ideal tip)
2. nominalni ustav – zadovoljava normativne zahtjeve ustavne vladavine, želi ga se provesti, ali
iz određenih razloga nije u cijelosti ozbiljen u životu
3. semantički ustav – ustav po značenju riječi, bez obzira na svoje normativne značajke nije
uopće primijenjen u životu glede bitnih pitanja ustavne vladavine, te služi isključivo
prikrivanju zbiljskih odnosa i procesa u političkoj vlasti
PRVI PISANI USTAVI
Prvi pisani ustavi (Ustav SAD-a 1787., francuski Ustav iz 1791. i poljski Ustav iz 1791.) rezultat su
revolucija i izraz nastojanja da se ideje zbog kojih je podignuta revolucija i promjene koje su
postignute, utvrde i učine temeljem novog poretka u političkoj zajednici.
Nastanak američkog Ustava iz 1787.
13 američkih kolonija na istočnoj obali Sjeverne Amerike izborilo je nezavisnost od Velike
Britanije revolucijom za nezavisnost od 1775-1783. godine. Sazvale su II. Kontinentalni
kongres koji je 04.07.1776. godine usvojio Deklaraciju nezavisnosti. Deklaracija se temelji na
Lockeovu shvaćanju prirodnog prava, kao temeljnog prava na pobunu protiv vlasti, te
odvajanje od države koja krši prirodna prava. Autor deklaracije nezavisnosti je Thomas
Jefferson. U 27 paragrafa navode se nepravde i kršenja sloboda i prava koja je počinio
britanski kralj i njegovi ministri.
Prijelazno razdoblje: Konfederacija
Kongres je zatim pristupio izradi nacrta temeljnog akta konfederacije, usvojen tijekom rata, u
studenom 1777. godine, te je zatražena ratifìkacija od država. Članci o konfederaciji stupili su
na snagu 1781. godine, kao međudržavni ugovor o prijateljskom savezu suverenih država.
Zajedničko tijelo saveza je Kongres u koji svaka država šalje delegaciju i svaka ima po jedan
glas bez obzira na veličinu i broj stanovnika. Delegacije su vezane imperativnim mandatom,
odlučuju isključivo prema naputcima svoje države.
Kongres bira Odbor država kojeg čini po 1 zastupnik iz svake države. Odbor obavlja poslove
kad Kongres nije u zasjedanju. O najvažnijim pitanjima, Kongres je odlučivao 2/3-inskom
većinom glasova svih država. Odluke obvezuju države, ali ne i njihove građane. I savez i
države imaju pravo istupati u međunarodnim odnosima. Članci o konfederaciji usvojeni su i
mogli su se mijenjati samo jednoglasnom odlukom država članica. Države imaju pravo istupiti
iz konfederacije.
Ustavna konvencija u Philadelphiji
Poslije rata vođe revolucije, posebice iz industrijski i trgovački orijentiranih sjevernih država,
smatrali su da bi osnivanjem čvršće »unije«, bio omogućen brži gospodarski razvitak i
prosperitet. U svibnju 1787. godine ustavna konvencija u Philadlphiji je zasjedala četiri
mjeseca, da bi u rujnu usvojila ustavni tekst i poslala ga na potvrdu ustavnim konventima
država članica konfederacije. Za stupanje Ustava na snagu zahtijevala se potvrda 2/3 država
članica (9 od 13). Ratifikacija je završena u roku 10 mjeseci, Ustav je stupio na snagu 1789.
Konvenciju je činilo 55 zastupnika (34 pravnika). Thomas Jefferson i John Adams nisu nazočili
konvenciji, a neki su je napustili jer su se protivili koncepciji ustava. Konačan tekst Nacrta
potpisalo je 37 sudionika. Najistaknutiji autori, Madison, Hamilton i John Jay, obrazložili su
ciljeve i koncepciju Ustava u 87 članaka objavljenih prvo u novinama, a kasnije u zbirci pod
nazivom «The Federalist».
Dva su pitanja dominirala Konvencijom: nadzora političke vlasti te uređenje odnosa među
državama. Ustavom je razrađena dioba vlasti, sudbeni nadzor nad zakonodavnom i izvršnom
vlasti, federalizam i lokalna samouprava.
Nepovjerenje prema nositeljima vlasti: provjere i ravnoteže (checks and balances)
Utemeljitelji su smatrali kako svaka »vlast povjerena da bi se unaprijedila javna dobrobit
može biti korištena na pogrešan način ili izravno zloupotrebljena«. Smatrali su da ni sebi ne
mogu vjerovati kad se radi o odlučivanju o svojim interesima nasuprot interesima drugih.
U Ustavu je provedena dioba vlasti između zakonodavne (Kongres), izvršne (predsjednik), te
sudbene (sudovi, Vrhovni sud SAD). Provedena je i u pojedinim funkcijama vlasti, u kojima
sudjeluju različita tijela koja se nadziru i koče.
Jedinstvo uz samostalnost dijelova: federalizam
U raspravama na Konvenciji sukobljavali su se federalisti (Virginia Plan), pristaše jačanja
središnje vlasti i antifederalisti (New Jersey Plan), koji su se zalagali za čuvanje prava država.
Postignut je «Veliki kompromis» na prijedlog države Connecticut, čiji je rezultat dvodomna
struktura zakonodavnog tijela - Kongresa:
o Zastupnički dom, u koji građani neposredno biraju zastupnike u svojim izbornim okruzima, pa su veće države jače zastupljene, o Senat u koji zakonodavno tijelo svake države članice upućuje po 2 senatora.
Time je nastao klasični ustavni model federativne države. Pomireni su interesi velikih i malih
država, iako je pitanje odnosa među državama dovelo do građanskog rata 1861.-1865.
godine.
Trajnost ustava
Najtrajniji ustav na svijetu je kratak, ima 7 dužih članaka (odjeljaka), te do 27 ustavnih
amandmana, koji sadrže 85 odredbi ili pravila. To omogućuje prilagodbe društvenim
prilikama, što čini Vrhovni sud SAD svojim tumačenjima pri obavljanju nadzora ustavnosti
zakona, pa ga neki zbog toga nazivaju i »permanentnom ustavnom konvencijom«.
Nastanak nepisanog ustava VB
Velika Britanija nema ustav kao jedinstven, svečano donesen dokument nadzakonske pravne snage.
U Engleskoj se još u 12. stoljeću smatralo da se vladar mora pokoravati Bogu i zakonima koje je sam
donosio. Ta je vladareva obveza potvrđena Velikom poveljom sloboda (Magna Carta Libertatum) iz
1215. godine, koja utvrđuje vladareve obveze prema baronima, te im priznaje pravo na pobunu ako
bi preuzete obveze bile prekršene.
1295. godine sazvan je Ogledni parlament (Model Parliament), u kojem uz plemiće i crkvene
dostojanstvenike sudjeluju i građani, pa zbog toga ima dvodomnu strukturu: Dom lordova i Donji
dom (House of Commons). Svrha sazivanja Parlamenta bila je da se ne mogu uvoditi porezi ili druga
davanja bez pristanka obveznika danog preko njihovih predstavnika.
Tijekom 18. stoljeća uspostavljena je ravnoteža između monarhijske vlasti i Parlamenta, nestaje
vladarevo pravo zakonodavne sankcije, pojavljuje se Kabinet kao skup vladarevih pomoćnika –
ministara, te prvi oblici preuzimanja političke odgovornosti Kabineta i Prvog ministra pred
Parlamentom za odluke koje donose u ime vladara. Postupno se uspostavlja i jača nezavisnost
sudbene vlasti. Dio promjena utvrđen je zakonima koje je donio Parlament, a veći dio oblikovan je
kao ustavni običaji - konvencije ili kroz pravorijeke sudova. Tijekom 19. stoljeća postupno je
uspostavljen sustav predstavničke vlade, a izvršna vlast (i danas u rukama vladara), prelazi na
izabrani i odgovorni Kabinet.
Britanski ustav kao sustav pravila izvodi se iz četiri izvora:
- zakoni Parlamenta (Statute Law)
- jurisprudencija sudova
- parlamentarni običaji i pravila (Common Law)
- ustavni običaji (konvencije) i tumačenja znanstvenih autoriteta na području ustavnog
prava
Zakonsko pravo (Statute law)
obuhvaća akte Parlamenta koji u cijelosti ili djelomično uređuju
područje ustavnog prava.
1995. godine Parlament je donio amandman na Bill of Rights iz
1689. godine kojim je omogućio zastupnicima da, odričući se svoje parlamentarne povlastice,
podnose tužbe protiv medija zbog objavljivanja određenih informacija.
Običajno pravo (Common Law)
uređuje sve manji dio ustavne materije, jer se zamjenjuje zakonima.
Neka najvažnija načela britanskog ustava uređena su isključivo pravnim običajima (suverenitet Parlamenta, monarha, politička odgovornost ministara, nezavisnost sudbene vlasti, formalni pojam
zakona). Pravila o postupanju domova Parlamenta, pravima i dužnostima i imunitetu zastupnika
smatraju se dijelom Common Law, dok su dijelom obuhvaćeni kasnijim zakonima ili sudskim
odlukama.
Ustavne konvencije
su osobitost britanskog ustavnog prava. Određuju se kao pravila ponašanja
utvrđena dugotrajnim postupanjem, pa se smatraju obvezatnim, ali ne uživaju sudsku zaštitu ni
zaštitu dužnosnika u domovima Parlamenta iako ih oni mogu uzimati u obzir. To su pravila čije se
poštivanje temelji na shvaćanju o njihovoj obvezatnosti od strane onih na koja se ta pravila i odnose,
ali nema sudbene niti druge pravne sankcije. Sankcija za kršenje konvencije koja dolazi u obzir je
političke prirode.
ustavna revolucija
- prijelaz iz kontrolirane planske u tržišnu ekonomiju
- prijelaz iz jednopartijske vladavine u višestranačku demokraciju
- prijelaz iz sustava arbitrarne i neograničene vlasti prema ustavnoj vladavini i pravnoj državi
USTAV SFRJ IZ 1974. GODINE
Ustav je odredio socijalističke republike (BiH, HR, SRB, SLO, MAK, CG) i dvije autonomne pokrajine
(Vojvodina i Kosovo).
Odlučeno;
savezni ustav se mijenja suglasnošću skupština republika i auto. pokrajina
republike imaju pravo na odcjepljenje i samoodređenje
svi poslovi koji Ustavom nisu propisani kao savezni, ostaju u nadležnosti republika i
autonomnih pokrajina
Vijeće republika i pokrajina je prvi dom Savezne skupštine, te je najvažnije zakonodavno
tijelo
predsjedništvo je kolegijalni državni poglavar u koji ulazi po jedan predstavnik svake republike
i pokrajine, te predsjednik Centralnog komiteta vladajuće partije, Saveza komunista;
Predsjednik Predsjedništva bira se na godinu dana, po unaprijed utvrđenom redoslijedu
republika i pokrajina; Predsjedništvo je kolegijalni zapovjednik oružanih snaga, koje se sastoje
od JNA, kao zajedničke oružane sile i teritorijalne obrane republika i pokrajina
sva kolektivna tijela federacije su bila utemeljena na ravnopravnoj zastupljenosti republika
i autonomnih pokrajina
USTAV IZ 1974.
Na temelju ustava iz 1974. omogućeno je jačanje državnosti i i izgradnja republičkih institucija, pa
primjerice, SRH (Socijalistička republika Hrvatska) imala je;
Sabor, Izvršno vijeće, Vrhovni sud, Ustavni sud
Funkciju državnog poglavara obavlja Predsjedništvo, koje ima osam članova izabranih od Sabora, a u
njegov sastav ulazi i predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Predsjednik
Predsjedništva bira se iz reda članova na jednu godinu. Preko delegacija u saveznim tijelima, on
sudjeluje u odlučivanju na razini federacije.
Zakon
o izboru odbornika i zastupnika - kada je donesen
- veljače 1990.