Obligacije 2 Flashcards
Odustanica ugovorena zajedno s kaparom?
Odustanica može biti ugovorena zajedno s kaparom. U tom slučaju se javlja kapara kao odustanica. Naime, kad je uz kaparu ugovoreno i pravo na odustanak od ugovora, tad se kapara smatra odustanicom i u tom slučaju svaka strana može odustati od ugovora. Ako odustane strana koja je dala kaparu, tada ona gubi kaparu, a ako odustane strana koja je primila kaparu, tada ona mora vratiti kaparu u dvostrukom iznosu. U slučaju kad ugovorna strana odustaje od ugovora ne mora objašnjavati zbog čega to čini, niti je od važnosti pitanje odgovornosti ugovarača za odustanak od ugovora.
Ništavni ugovori
Ništavi su oni ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva. Nedostaci ništavih ugovora su takvi da im pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo. Svako pravo štiti ustavom utvrđeni poredak, pa tako i obligaciono pravo predviđa ništavost poslova koji su suprotni ustavnom uređenju. Kao primjer može poslužiti ugovor kojim se žrtva krivičnog djela obavezuje učinocu tog djela da od njega neće tražiti naknadu štete. Najčešći razlog ništavosti ogleda se u suprotnosti sadržaja ugovora sa propisom imperativne prirode. Naprimjer, ništav je ugovor o prometu nekretnina, gdje je predmet ugovora stvar koja nije u prometu (res extra comertio). Isto tako, ugovorne strane ne mogu svojim ugovorom skraćivati ili produžavati zakonom određen zastarni rok i sl. Ugovor može biti ništav i zbog toga što se protivi moralu, odnosno moralnim normama određenog društva.
ZOO su propisani i drugi razlozi ništavosti, i to: poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum (disens) prilikom izjave nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost, odnosno neodredivost predmeta obaveze (činidbe) nedopuštenost i nepostojanje osnove, a pod izvjesnim uslovima i nepostojanje određene forme. Na ništavost ugovora mogu se pozvati sva zainteresirana lica. Osim toga, i sud, po službenoj dužnosti (ex oficio), pazi na ništavost.
Pravne posljedice ništavosti očituju se prije svega u tome što svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj strani sve ono što je primila na osnovu ništavog ugovora. Znači, obavezu vraćanja primljenog ima samo ona stranu koja je već nešto primila po osnovu ništavog ugovora. Strana koja nije ništa primila ne može ništa ni vratiti.
Djelimična ništavost?
Prilikom zaključenja određenog ugovora, ugovorne strane sporazumno određuju kako bitne uslove tog ugovora tako i one manje bitne. Ukoliko se ništavost odnosi na bitnu odredbu ugovora, tada će cijeli ugovor biti ništav. Nasuprot tome, ukoliko je samo nebitna odredba pogođena ništavosti, tada će ugovor ostati na snazi, i to bez te odredbe. Pravilo da ništavost jedne manje važne ugovorne odredbe ne povlači i ništavost cijelog ugovora prihvaćeno je u svim većim kodifikacijama.
Pobojni ugovori?
Pobojni ugovori su takvi ugovori koji proizvode pravna dejstva, ali se na zahtjev zainteresiranih lica mogu poništiti.
Ovi ugovori sadrže nedostatak, zbog čega se određenim licima daje pravo da ove ugovore poništavaju. Ovi ugovori, za razliku od ništavih, sadrže određeni nedostatak, ali se njime ne vrijeđa opći društveni interes. Kao razlozi pobojnosti (relativne ništavosti), u Zakonu su navedeni: ograničena poslovna sposobnost ugovarača, mane volje i to: zabluda, prijetnja i prevara i prekomjerno oštećenje i pravne radnje dužnika preduzete na štetu povjerioca. Pobojni ugovor proizvodi pravna dejstva i to sve dotle dok on ne bude poništen. Npr., ugovor zaključen u zabludi proizvodi pravna dejstva kao i svaki drugi valjan ugovor sve dok lice koje je u zabludi ne pokrene postupak za poništenje takvog pravnog posla. Ukoliko ovlašteno lice ne podnese tužbu za poništenje ugovora, takav ugovor će egzistirati kao i svaki drugi valjan ugovor. U slučaju donošenja sudske odluke, ista neće imati deklaratoran, već konstitutivan karakter. Ovom se presudom ugovor poništava i to s retroaktivnim dejstvom.
Pravo na zahtjev za poništenje pobojnog ugovora vezano je za određeni rok. Taj rok iznosi godinu dana od dana saznanja za pobojnost, odnosno od prestanka prinude, a u svakom slučaju ovo pravo prestaje protekom vremena od tri godine od dana sklapanja ugovora. Prvi rok (od godinu dana) je subjektivni, a drugi (od tri godine) je objektivan rok. Ovi rokovi su prekluzivni i ako se propuste pravo poništenja se gubi. Rokovi od jedne i tri godine ne važe za ugovore koji su rušljivi zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog od ugovarača, a niti kod prekomjernog oštećenja.
Razlika između ništavnih i pobojnih ugovora?
Ništav ugovor je od početka bez pravnog dejstva i protekom vremena ne može postati pravno valjan. Pobojan ugovor sadrži nedostatak, ali se taj nedostak protekom vremena ili izjavom volje lica u čijem interesu je pobojnost ustanovljena može otkloniti.
Na ništavost se mogu pozivati sva zainteresirana lica. Pravo pozivanja na pobojnost ugovora pripada samo ugovaraču u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti. Na pobojnost se sud ne obazire, dok same strane ne ukažu na postojanje razloga za poništenje ugovora. Sudska odluka kod ništavog ugovora ima deklaratoran karakter. Kod pobojnog ugovora se meritorno odlučuje je li pobijani ugovor ništav ili nije i zbog toga sudska odluka ima konstitutivan karakter. Ništav ugovor ne može biti konvalidiran, dok pobojan može. Pravo isticanja ništavosti ugovora ne zastarjeva. Pobojnost se može isticati samo u Zakonom predviđenim rokovima.
Docnija (zakašnjenje)
Pod docnjom se podrazumijeva dužnikovo zakašnjenje u ispunjenju obaveze ili povjeriočevo odbijanje da primi ispunjenje obaveze od dužnika. Iz ovoga se vidi da se u docnji može nalaziti kako dužnik tako i povjerilac.
Dužnička docnija?
Dužnik je obavezan svoju obavezu ispuniti na vrijeme i na za to tačno određenom mjestu i na pravilan način. Kad dužnik neopravdano odugovlači sa ispunjenjem svoje obaveze ili je ne ispuni na pravome mjestu, tada za drugu stranu (povjerioca) može nastati šteta. Naknadu tako nastale štete povjerilac može, pod određenim uslovima, zahtijevati od dužnika.
Da bi postojala dužnička docnija obaveza ne smije biti ispunjena, mora biti dospjela, mora se poslati opomena odnosno poziv na ispunjenje.
Pravne posljedice dužničke docnje?
Dužnik koji se nalazi u docnji ne oslobađa se svoje obaveze. On je i dalje dužan ispuniti onu činidbu koja je predmet obligacije.
Pored zahtjeva za ispunjenje obaveze, povjerilac ima pravo i na naknadu cjelokupne štete koju je on pretrpio zbog dužnikovog zakašnjenja.
Tokom docnje pojačava se dužnikova odgovornost prema povjeriocu i za slučajnu propast stvari.
Kad dužnik zakasni sa isplatom novčanog duga, tada je on obavezan povjeriocu platiti i zatezne kamate (moratorne kamate), i to bez obzira je li povjerilac pretrpio štetu zbog dužnikove docnje.
Prestanak dužnikove docnije?
Dužnička docnja prestaje onda kada dužnik ponudi uredno ispunjenje svoje obaveze. Dužnik mora ponuditi i ispunjenje svih obaveza koje su nastale zbog njegove docnje. U tom slučaju docnja prestaje za buduće vrijeme, ali njene dotadašnje posljedice dužnik mora snositi. Osim dužnika, obavezu može ispuniti i drugo lice koje ima pravni interes za ispunjenje dužnikove obaveze (npr.jemac, zalogodavac i dr.). Povjerilac je dužan primiti ispunjenje obaveze i od tih lica. Ako povjerilac odbije prijem od tih lica, tada on pada u povjerilačku docnju, a dužnička docnja prestaje.
Povjerilačka docnja?
Povjerilac se nalazi u docnji ako bez osnovanog razloga odbije primiti uredno ponuđeno ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Da bi jedna obaveza bila uredno ispunjena najčešće je potrebno i aktivno učešće povjerioca. Npr., obaveza kupca je da preuzme kupljenu stvar. Nasuprot tome, kod pojedinih obligacija ne traži se učešće povjerioca, npr. prilikom uplate određenog iznosa novca na njegov račun u banci. U ovakvim slučajevima ne može ni nastupiti povjerilačka docnja. Ukoliko povjerilac ne sarađuje kod ispunjenja obaveze, tada dužnik neće biti oslobođen od svoje obaveze ispunjenja. Kad povjerilac neosnovano odbija prijem ispunjenja on se nalazi u docnji i snosi sve štetne posljedice docnje. Povjerilac se isto tako nalazi u docnji ako ne izvrši izbor kod alternativnih obligacija ukoliko njemu pripada izbor, ili ako ne preduzme sve potrebne pripremne radnje za preuzimanje ispunjenja. Kod dvostranoobveznih obligacija povjerilac dolazi u docnju i onda kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove obaveze, ali sa svoje strane ne nudi istovremeno ispunjenje svoje dospjele obaveze.
Pretpostavke povjerilacke docnije?
Povjerilac dolazi u docnju tek onda kad je dužnik ovlašten na ispunjenje obaveze. Znači, obaveza koju ispunjava dužnik mora biti dospjela. Ispunjenje dospjele obaveze dužnik mora uredno ponuditi povjeriocu. Dužnik mora biti u stanju ne samo ponuditi nego i zaista ispuniti svoju obavezu. Ako bi povjerilac dokazao da dužnik u vrijeme ponude nije bio u mogućnosti ispuniti svoju obavezu, tada se povjerilac ne bi nalazio u docnji. Povjerilačka docnja pretpostavlja i odbijanje povjerioca da prihvati ponuđeno ispunjenje. Postojanje povjeriočeve krivice nije bitno, jer postoji njegova obaveza na preuzimanje ispunjenja. Nepreuzimanje ispunjenja izjednačava se sa situacijom kad povjerilac prihvata ispunjenje, ali ne želi izvršiti dospjelo protupotraživanje.
Posljedice povjerilačke docnje?
Povjerilačka docnja ne dovodi do oslobođenja dužnika od njegove obaveze, ali padanjem povjerioca u docnju prestaje dužnička docnja. Dužnik odgovara samo za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. Od dana povjerilačke docnje prestaju teći kamate.
Povjerilac je obavezan naknaditi dužniku svu štetu koju dužnik trpi zbog povjerilačke docnje. Isto tako, on je obavezan dužniku naknaditi troškove, koji mu eventualno nastanu, oko čuvanja stvari. Kad se povjerilac nalazi u docnji, dužnik se može osloboditi svoje obaveze tako što će dugovanu stvar položiti kod suda. Polaganje se vrši kod stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonomičnosti ili priroda posla ne zahtijevaju da se polaganje izvrši u mjestu gdje se stvar nalazi. Povjerilačka docnja prestaje kad povjerilac primi ispunjenje obaveze od dužnika.
Primjeri povjerilacke docnije?
Kada povjerilac nije dostavio dužniku fakturu, a dužnik na drugi način nije mogao saznati visinu cijene za izvršenu uslugu, nije u obavezi da plati zatezne kamate od dana dospijeća obaveze plaćanja cijene do dana prijema fakture, jer je u tom periodu povjerilac bio u docnji (svojim ponašanjem spriječio je dužnika da ispuni svoju obavezu).
Zastarjelost?
Povjerilac mora svoje pravo iz obligacije ostvariti u određenom vremenskom periodu. U protivnom, može se desiti da prava postanu teško ostvariva, jer protekom zakonom određenog vremena nastupa zastarjelost ili zastara. Zastara ne znači gubitak prava potraživanja, nego nemogućnost realizacije tog prava protivno volji dužnika. Nakon proteka određenog vremena potraživanje je moguće prisilno ostvariti samo ako dužnik ne istakne prigovor zastarjelosti. Ukoliko dužnik ne istakne taj prigovor, na zastaru se sud ne obazire po službenoj dužnosti. Znači, sud će usvojiti tužbeni zahtjev povjerioca ako dužnik ne istakne prigovor zastare, bez obzira na to da li je dužnik znao ili nije za postojanje zastare. U tom slučaju dužnik će biti obavezen i ispuniti svoju obavezu, a ukoliko to ne učini dobrovoljno, povjerilac će to tražiti prisilno- putem suda, a na osnovu pravosnažne sudske odluke. Pored zastare, protek vremena je bitan i za dosjelost. Kod dosjelosti se protekom određenog vremena stiču određena prava (konstruktivno djelovanje proteka vremena), a kod zastare, uslovno rečeno, gube (destruktivno djelovanje proteka vremena). Institut zastare služi, prije svega, pravnoj sigurnosti, te zaštiti dužnika od zahtjeva povjerioca iz relativno dalje prošlosti. Ne bi bilo korektno ostaviti povjeriocu mogućnost da on, kad god poželi, protiv svoga dužnika istakne zahtjev za ispunjenje obaveze. Povjerilac mora svoja prava ostvariti u zakonom predviđenom vremenu. Povjerilac je ovlašten raspolagati svojim potraživanjem, tj. on može, ali i ne mora se služiti svojim subjektivnim pravom. Zastara služi i za brže ostvarenje povjeriočevih prava. Povjerilac je obavezan da se blagovremeno postara za ostvarenje svojih potraživanja. Bez postojanja instituta zastare obligacionih prava, i pravna bi sigurnost bila dovedena u pitanje.
Kada počinje i završava zastarjelost?
Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad dospije potraživanje, i to kod obaveza na pozitivnu činidbu (dare, facere). Smatra se da je potraživanje dospjelo onda kad povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze. Ako se obaveza sastoji u propuštanju, odnosno u nečinjenju, tada zastarjelost počinje teći prvog dana nakon dana kada je dužnik postupio protivno svojoj obavezi. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Tu nije bitna savjesnost dužnika, jer njegovo znanje ili neznanje o zastarjelosti ne utječu na nastanak te zastarjelosti. Vrijeme zastarjelosti je vezano za obavezu, a ne za ličnost dužnika, tako da se u vrijeme zastarjelosti računa i ono vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika. Tako npr. preuzimalac kod preuzimanja duga može povjeriocu, pored ostalog, istaći i prigovor zastarjelosti potraživanja. Isto pravo ima i cesus prema cesionaru.
Rokovi za zastarjelost se mogu produživati ni skraćivati. Ne može se ni navesti da zastarjelost neće teći neko vrijeme.
Ostale osobine zastarjelosti?
Dužnik se ne može unaprijed odreći zastarjelosti. Ukoliko dužnik ispuni zastarjelu obavezu, on ne može zahtijevati da mu povjerilac vrati ono što je dao, jer je on ipak ispunio svoju obavezu. Nije bitno je li dužnik znao ili nije znao da je obaveza zastarjela. Ta obaveza je postojala i bila je valjana, ali je protekom vremena iz utužive prešla u naturalnu obavezu. Kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja: kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne.
Povjerilac čije je potraživanje zastarjelo, a to je potraživanje obezbjeđeno zalogom i hipotekom, može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama, odnosno ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.
