ADHD Flashcards
(5 cards)
ADHD
ADHD je razvojni neuropsihijatrijski poremećaj pozornosti udružen s hiperaktivnošću. Najčešće se dijagnosticira kod djece, ali i kod odraslih. Kod njega je nasljedna komponenta jako izražena, a radi se o genima koji su povezani s monoaminergičkim sustavom (D4 i D5 receptori), DA transporterom i s dopamin-β-hidroksilazom, ugrubo dolazi do smanjenja receptora i transportera za noradrenalin i dopamin i onda ih ima manje u sinapsama (poligenetska bolest).
To nosi sa sobom neurokemijske promjene koje se očituju smanjenom transmisijom noradrenalina i dopamina. Nosi i morfološke promjene mozga kao što su oštećeno grananje neurona, poremećena funkcija mitohondrija i razina ATP-a u neuronima i to posebno u prefrontalnom korteksu koji je odgovoran za impulzivnost, ali i u drugim dijelovima mozga.
Posljedice ovog poremećaja se vide u vrtiću i u školi, dijete je nemirno, ima probleme s koncentracijom, učenjem, u adolescenciji su sklonija nekakvim rizičnim ponašanjima kao što je pušenje, droga i slično.
Terapija
Kako je uzrok tome svemu nedostatak NA i DA, moramo ih nekako nadomjestiti pa se iz tog razloga koriste najviše psihostimulansi kao što su soli amfetamina i metilfenidat, mogu se koristiti i ne-stimulansi (atomoksetin, gvanfacin, klonidin), ali oni ne daju tako dobre rezultate. Ti se psihostimulansi (npr. Aderalla) jako zloupotrebljavaju u SAD-u, za kognitivna poboljšavanja tijekom učenja, na faksu itd. Za tretiranje ADHD-a moraju biti uključene i psihoterapija i psihoedukacija.
Terapija je u praksi izrazito loše iskorištena - dio djece nije ni na kakvoj terapiji, a prevelik broj djece je samo na farmakoterapiji.
Psihostimulansi
Kod psihostimulansa imamo metilfenidat koji djeluje kao kognitivni pojačivač, amfetamine i lisdeksamfetamin. Djeluju tako da inhibiraju NA i DA transportere tako da se oni ne mogu vratiti u presinaptični neuron. Amfetamini mogu ući u taj neuron jer se veže na transporter kojeg blokira i on ga unese u stanicu, u stanici djeluje na VMAT kojem okreće funkciju tako da izbacuje više DA u citosol iz vezikula (inače ga unosi u vezikule) i onda dopamin i noradrenalin izlaze u sinapsu iz neurona. Metilfenidat djeluje samo na ovaj prvi korak, znači spriječava ponovni unos DA i NA u presinaptički neuron. Oni povećavaju koncentraciju DA i NA i pojačavaju njihovo djelovanje. Bilo bi odlično kad bi se njihovo djelovanje moglo ograničiti na prefortalni korteks jer je u njemu problem, ali je problem što su regioneselektivni pa se mogu zloporabiti jer povećavaju osjećaj ugode i na taj način izazivaju ovisnost. Nakon dulje upotrebe djeluju i na genskoj razini tako da povećavaju transkripciju proteina važnih za neuralno grananje (BDNF?). Ovi lijekovi bi se mogli zloupotrijebiti, ali to se u novije vrijeme spriječava formulacijama s postepenim otpuštanjem tako da ne postižu svoj jaki psihoaktivni učinak. OROS - osmotic release oral system, transdermalni pripravci - flasteri.
Metilfenidat je racemična smjesa L- i D- izomera; brza apsorpcija i brz prolaz krvno-moždane barijere; kratko poluvrijeme; 90% izlučivanja urinom; glavni metabolit – ritalinska kiselina.
Na prvu su to lijekovi koji djeluju na isti način, inhibiraju NA i DA transportne proteine sa srednjim afinitetom vezanja.
Razlikuju se u tome što amfetamini inhibiraju ponovni povrat serotonina, povećavaju lučenje DA, inhibiraju MAO, dok metilfenidat aktivira postsinaptičke D1 receptore i dezinhibira presinaptičke D2 receptore, povećava lučenje monoamina.
Amfetamini su slični NA i DA pa koriste transportere kao trojanskog konja i ulaze u sinaptičke mjehuriće i tamo obavljaju svoju funkciju. Posebnim mehanizmima mogu promijeniti ulogu transportera da kroz njih NA i DA kao kroz kanale cure u sinaptičku pukotinu.
Amfetamini imaju i brojne nove mehanizme djelovanja.
Nuspojave ovih psihostimulansa su problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i glavobolja.
Ne bi smjelli biti prva linija liječenja već bi se trebali primjenjivati nakon neuspjele psihoterapije. Mogu se primjenjivati i kod djece i kod odraslih, a 75% pacijenata ima odgovarajući terapijski učinak.
Sigurnosni profil katastrofalan, najveća FDA upozorenja.
Nestimulansi
Atomoksetin je prvi odobreni ne-stimulans koji djeluje samo na noradrenalin tako da blokira njegov transportni protein, dok na dopamin djeluje samo posredno. On povećava razine NA i DA u PFC.
Gvanfacin (selektivniji) i klonidin djeluju na α2 receptore što zatvara cAMP ovisne K kanale i pojačava sinaptičku transmisiju, ali oni nemaju baš dobar učinak.
Za atomoksetin je važno reći da se prije upotrebe preporučuje napraviti genotipizaciju za CYP.
Atomoksetin
- biorasploživost 63–94%; 98% (p.p.)
- 2 metabolita preko CYP 2D6 (interakcije s inhibitorima!)
- izlučivanje urinom u obliku glukuronida
- neželjeni učinci: GIT, smanjeni apetit, vrtoglavica, umor, promjene raspoloženja
Gvanfacin: 100% biodostupnost; duže poluvrijeme života, 50% eliminacija urinom nepromijenjenog lijeka; metabolizam preko 2C9 i 2C19, neželjeni učinici: sedacija, pospanost, umor, glavobolja, konstipacija
- nema rizika zlouporabe i razvoja ovisnosti
Lisdeksamfetamin i serdeksmetilfenidat
Lisdeksamfetamin je prolijek deksamfetamina indiciran kod ADHD-a i poremećaja hranjenja.
Primjenjuje se oralno, aktivno apsorbira preko nosača, enzimima hidrolizira u krvi na deksamfetamin (CYP2D6) i lizin, a eliminira se urinom. Ima stabilniji učinak i manji potencijal zlouporabe.
Serdeksmetilfenidat je novi prolijek deksmetilfenidata (aktivniji enantiomer metilfenidata) s boljim farmakološkim svojstvima.
Karakteriziraju ga dobra apsorpcija iz GIT, te metabolizam prvog prolaska i eliminacija bubregom.
On je prolijek s odgođenim i produženim oslobađanjem deksmetilfenidata, što donosi manji rizik zlouporabe.
